Što napisati uz fotografije? Journaling u scrapbooku

Fotografija pokazuje kako je nešto izgledalo. Ono što napišeš uz nju govori tko je bio ondje, što se dogodilo i zašto si želio sačuvati taj trenutak. Scrapperi to zovu journaling i mnogima je to najteži dio stranice. Uz nekoliko stalnih pitanja i par korisnih trikova gotovo uvijek nešto završi na papiru.

Što je journaling i zašto je važan

Journaling je sve što stranici dodaješ riječima: ime, datum, opis od jedne rečenice, popis ili cijela priča. Može podsjećati na dnevnik, ali ne mora. Zajedno s fotografijama, naslovom, embellishmentsima (ukrasima) i pozadinom dio je osnovnih elemenata stranice.

Tko otvori album, najprije gleda fotografije, a zatim traži riječi. Bez teksta onaj tko gleda može samo nagađati, a nakon nekoliko godina to vrijedi i za tebe. Mnogi scrapperi to znaju: stranica napravljena tek godinama poslije, s dvoje djece koja su toliko nalikovala jedno drugome da više nitko nije siguran tko je na fotografiji. Ono što ti se sada čini samo po sebi razumljivo zaboravit ćeš brže nego što misliš.

Počni s pet pitanja

Ako ne znaš odakle početi, postavi si pet pitanja kojima se služe scrapperi u cijelom svijetu. Na engleskom ih zovu pet W-ova.

1. Tko je na fotografiji? Zapiši imena, čak i ako ti je to posve očito.
2. Što se dogodilo? Karnevalski kostim bez objašnjenja lako može izgledati kao sasvim druga priča.
3. Gdje je to bilo? Nije svako mjesto prepoznatljivo. Zapiši selo, kuću ili kamp.
4. Kada je to bilo? Točan datum je lijep, ali dovoljna je i godina ili godišnje doba. Ako ne znaš, napiši nešto poput „ljeto, negdje početkom devedesetih”. Možda će netko drugi to poslije dopuniti.
5. Zašto si snimio ovu fotografiju? Često je taj odgovor već sam po sebi priča.

Ako si zaboravio pojedinosti, pogledaj u svoj rokovnik ili u poruke koje si tada slao, ili provjeri datum i mjesto fotografije na mobitelu. Neki scrapperi zato svaki dan vode kratak popis onoga što su radili, da kasnije imaju na što se osloniti.

Sa starim obiteljskim fotografijama drukčije je. Pitaj ujake, tete i bake i djedove čega se još sjećaju, potraži stara pisma i izreske iz novina, i zapiši i onu sitnicu koju je netko ispričao na rođendanu. Ime i datum lagano napiši mekom olovkom na poleđinu ispisanih fotografija, uz rub, da se te informacije ne izgube. Ako olovka ne piše po glatkoj poleđini, napiši to na karticu uz fotografiju.

Kad ne znaš što reći

Prazno polje u koje treba doći tekst zna paralizirati. Pomaže ako to ne gledaš kao sastavak. Odaberi oblik, a riječi će često doći same.

• Jedna riječ za početak. Napiši „danas” ili „upravo sada” i dovrši rečenicu. Pečati i naljepnice s riječju ili pitanjem rade na isti način: samo trebaš odgovoriti.
• Popis. S crticama, s brojevima ili kao abeceda, s nečim o osobi ili danu za svako slovo. Tako brzo zabilježiš puno na malo prostora.
• Vremenska crta. To može biti jedan dan, od doručka do odlaska u krevet, ili niz godina, poput svih prvih dana škole zaredom.
• Razgovor. Doslovno zapiši što je rečeno. Pogotovo komentare male djece inače brzo zaboraviš.
• Citat ili stih pjesme. Neka stoji sam za sebe ili ga iskoristi kao odskočnu dasku za vlastite rečenice.
• Humor. Kad se ne moraš osjećati svečano, lakše pišeš.
• Prepusti olovku drugome. Neka tvoje dijete, partner ili baka nešto napišu. Tako se na stranici pojavi drugi glas, a takav rukopis kasnije često postane jedna od najdražih stvari u knjizi.

Ako i dalje ne ide, najprije na papiriću za skice bez ikakvog reda zapiši sve što ti padne na pamet. Zatim odaberi dvije ili tri rečenice koje najbolje hvataju trenutak.

Koliko pisati i iz čije perspektive?

Ne postoji pravilo o tome koliko pisati. Uz fotografiju buketa tulipana možda je dovoljan naslov s datumom. Trenutak koji te dirnuo zaslužuje odlomak. Ne treba svaka stranica puno teksta, a u albumu o jednom putovanju ne moraš na svakoj stranici iznova objašnjavati gdje si bio.

Važnije od duljine je ono što zapišeš. „Mi na plaži” ne govori ništa što fotografija već ne pokazuje. Radije piši o onome što je ostalo izvan kadra: što se dogodilo neposredno prije fotografije, što ste radili poslije, kako je mirisalo ili zvučalo. Konkretni detalji govore više od velikih riječi. „Cijelo popodne vukao je sa sobom bocu vode od litre i pol” ostaje u sjećanju bolje od „bio je tako sladak”.

Zatim perspektiva. Svaki oblik ima svoj ugođaj:

• Ja: pričaš kako si ti to doživio. To je osobno, a tako se i ti nađeš u knjizi.
• Ti: pišeš osobi na fotografiji, kao kratko pismo. To lijepo funkcionira u albumu za dijete ili kao poklon.
• On ili ona: pričaš kao da pišeš izvještaj. To je mirnije i neutralnije, a zgodno u obiteljskom albumu sa starim fotografijama.

Za svaku stranicu odaberi jednu perspektivu i drži je se. Mijenjanje unutar jednog teksta čita se nemirno.

Kako napraviti mjesta za tekst

Većina scrappera najprije osmisli dizajn, a piše na kraju. To može biti sasvim u redu, ali ponekad se tada pokaže da nema dovoljno mjesta. Ako već znaš da uz stranicu ide priča, najprije je napiši na skicu. Tako vidiš koliko ti prostora treba i odmah ga uključiš u raspored stranice.

Ova mjesta gotovo uvijek funkcioniraju:

• Kartica za journaling pokraj ili ispod fotografije, od cardstocka (čvrstog, jednobojnog papira) ili ostatka dizajnerskog papira.
• Traka ispod fotografije. Podlogu, papirnati rub iza fotografije, napravi na donjoj strani oko 7 do 10 mm širom nego sa strane, da stane kratak opis.
• Mirni, prazni dio stranice. I prazan prostor dobro je mjesto za riječi.
• Uske trake s nekoliko riječi, ako ti ne treba cijela priča.

Najbolje je pisati na zasebnu karticu i zalijepiti je tek kad je gotova. Ako nešto pođe po zlu, napraviš novu karticu umjesto nove stranice. Za ravne retke olovkom i ravnalom povuci tanke crte koje izbrišeš gumicom kad se tinta osuši. Ako tekst mora stati u zadano polje, najprije vježbaj na papiru za skice da znaš koliko stane.

Radije tipkaš? Onda odaberi dobro čitljiv font koji nije premalen, primjerice oko 11 do 12 točaka, i koristi najviše dva fonta po stranici. Mnogi scrapperi to kombiniraju: činjenice otipkane, a jedna rečenica rukom. Čak i ako ti se vlastiti rukopis ne sviđa, upravo on čini stranicu osobnom. Koristi olovku s vodootpornom tintom i najprije je isprobaj na komadiću istog papira.

Kad želiš ispričati više nego što stane

• Skrati tekst. Izbaci ono što fotografija već pokazuje i zadrži rečenice koje stvarno želiš sačuvati.
• Prilagodi dizajn. Jedna fotografija manje ili manja fotografija daje prostora priči.
• Sakrij tekst. U malu omotnicu (C7 ili C8 zgodan je format), iza preklopa ili na karticu koju izvlačiš iz džepića stane dug tekst. Imena i datum ipak stavi vidljivo na samu stranicu.
• Dodaj stranicu. Fotografije stavi lijevo, a priču desno, tako da zajedno čine spread: dvije stranice koje idu zajedno.
• Opću priču ispričaj jednom. Uvodna stranica na početku albuma, s mjestom i vremenom, štedi ponavljanje na svim stranicama nakon nje.

Pitanja koja uvijek funkcioniraju

Stavi ovaj popis pokraj radnog mjesta ili ga zalijepi na početak knjige. Odaberi jedno pitanje, iskreno odgovori i tvoj je journaling na papiru.

• Zašto sam u tom trenutku posegnuo za fotoaparatom?
• Što se dogodilo neposredno prije ili poslije ove fotografije?
• Što je netko rekao i kako je to zvučalo?
• Što se ne vidi na fotografiji, ali čega se još sjećam?
• Što želim da netko zna o ovome kad to više ne budem mogao sam ispričati?
• Kako je u tom razdoblju izgledao običan dan?
• Što su drugi mislili o tome, njihovim riječima?
• Čemu smo se smijali?
• Što je sada sasvim obično, ali će se kasnije činiti posebnim? Sjeti se pjesama na radiju, vijesti tog tjedna ili onoga što je bilo na stolu.
• Što sam iz ovoga naučio ili što sam počeo više cijeniti?
• Što bih rado ponovno pročitao za deset godina?

Obični dani zaslužuju riječi jednako kao i veliki događaji. Utorak ujutro za stolom s doručkom za dvadeset godina često je upravo priča koju tražiš. Počni danas s jednom stranicom i pet pitanja, pa vidi što će još isplivati.