Papir bez kiseline i bez lignina: što znači i kada je važno

Piše na gotovo svakom pakiranju papira za scrapbooking: acid-free, bez kiseline. Često piše i lignin-free, a ponekad archival ili photo safe. Zvuči važno, ali malo tko zna što to točno znači. Ovdje čitaš što kiselina i lignin rade papiru i fotografijama, koje oznake nešto znače i oko čega se stvarno trebaš brinuti.

Što kiselina radi papiru

Papir, kao i voda, ima pH-vrijednost. Ispod 7 je kiseo, točno 7 je neutralan, a iznad toga je lužnat. Papir bez kiseline ima pH 7 ili malo viši.

Kiseli papir polako se raspada. Vlakna slabe, papir žuti i postaje krhak, dok se rubovi ne počnu mrviti. Svjetlo, toplina i vlaga ubrzavaju taj proces.

Za fotografije je to posebno nezgodno jer kiselina ne ostaje u svom listu. Prelazi na sve što je uz nju, a to se zove migracija kiseline. Fotografija na kiseloj podlozi zato može promijeniti boju ili dobiti mrlje. Učinak vidiš i kod novinskog izreska koji je godinama stajao između dviju stranica: na susjednom papiru često ostane smeđi otisak.

Tko je ikad otvorio stari album s magnetskim stranicama, zna kako to završi. Kartonske stranice, ljepilo i plastika zajedno ispuštaju tvari zbog kojih fotografije žute, dobivaju mrlje na poleđini i zalijepe se.

Lignin čini papir žutim

Lignin je prirodna tvar u drvu koja drži vlakna na okupu, neka vrsta ljepila u biljci. Papir od drvne celuloze sadrži tu tvar, osim ako se tijekom proizvodnje ne ukloni.

Pod utjecajem svjetla, zraka, topline i vlage lignin se razgrađuje. Pritom nastaju kiseline, a papir postaje žut pa smeđ. Novinski papir pun je lignina, a novine koje nekoliko dana leže na suncu na prozorskoj dasci pokazuju koliko brzo to može ići.

U Nizozemskoj se susreće i riječ houtvrij, odnosno „bez drva”. To ne znači da u papiru nema drva, nego da nije napravljen od drvenjače. Vlaknima je kemijski uklonjen najveći dio lignina. Velik dio običnog bijelog papira za ispis je takav.

Bez kiseline nije isto što i bez lignina

Ta se dva izraza često spominju u istom dahu, ali riječ je o različitim svojstvima.

• Bez kiseline: papir je neutralan ili blago lužnat u trenutku kad je proizveden.
• Bez lignina: lignin je uklonjen, pa kasnije iz njega ne mogu nastati nove kiseline.

Papir može izaći iz tvornice bez kiseline, a ipak sadržavati lignin. Tada je sada neutralan, ali s vremenom ipak nastaju kiseline. Zato na dobrom papiru za scrapbooking stoje oba izraza.

Mnogo papira bez kiseline usto je puferirano. U njemu je tada mala zaliha kalcijeva karbonata, tvari slične kredi, koja hvata kiseline nastale kasnije ili one izvana. Za sam papir takav je pufer koristan. Kad je riječ o fotografijama, u slučaju sumnje odaberi materijal koji je prošao PAT.

Postoji nekoliko iznimki. Cijanotipije, dye-transfer otiske i materijale životinjskog podrijetla, poput kože, pergamene, vune i svile, bolje je čuvati u nepuferiranom papiru. Lužnati pufer može im naštetiti.

Arhivski i siguran za fotografije

Arhivski (archival) zvuči službeno, ali kao oznaka na proizvodu nije zaštićen izraz i za njega ne postoji ustaljena norma. Kod papira u praksi obično znači bez kiseline i bez lignina, ponekad izrađen od pamuka umjesto od drva.

Ni siguran za fotografije (photo safe) nije zaštićen izraz. Ipak postoji pravi test: Photographic Activity Test, skraćeno PAT, propisan međunarodnom normom ISO 18916. Taj test provjerava reagira li materijal štetno s fotografijama. Ako na pakiranju piše PAT, proizvod je testiran i prošao je. O kiselosti ili ligninu taj test ne govori ništa.

Što u tvom albumu mora biti bez kiseline

Nije sve u albumu jednako važno. Kreni od onoga što izravno dodiruje fotografiju i od toga idi prema van.

1. Podloga na kojoj fotografija leži i eventualni mat ispod nje.
2. Ljepilo, ljepljiva traka ili kutići kojima pričvršćuješ fotografiju.
3. Stranica nasuprot. U zatvorenom albumu stranice leže jedna na drugoj, pa kisela čestitka lijevo godinama dodiruje fotografiju desno.
4. Ono što je još na stranici, poput embellishmentsa, ukrasa na tvojoj stranici. Oni su manje kritični, ali ipak dodiruju tvoj papir.

Većina papira koji se prodaje posebno za scrapbookere danas je bez kiseline, a često i bez lignina. Ipak baci pogled na pakiranje. Najveći rizik obično je u onome što sam dodaš: čestitkama, računima, novinskim izrescima, ambalaži i drugom papiru iz kuće.

Ne mora svaka knjiga trajati sto godina. U junk journalu sa starim stranicama knjiga, vrećicama čaja i komadićima kartona žućenje jednostavno pripada. Dokle god u njega ne lijepiš originalne fotografije ili nezamjenjive komade, ne mora sve biti bez kiseline. Tada radi s ispisima, a originale čuvaj zasebno.

Kako prepoznati dobar materijal

• Pročitaj etiketu. Traži bez kiseline i bez lignina, ili acid-free i lignin-free. Ako piše samo bez kiseline, ne znaš ništa o ligninu.
• Položena osmica (znak beskonačnosti) u krugu znači da papir zadovoljava ISO 9706, normu za trajni papir.
• Za sve što izravno dodiruje fotografiju, PAT na pakiranju dobar je znak.
• Nema etikete? pH-olovkom povučeš malu crtu i po boji vidiš je li papir kiseo. Koja boja što znači, piše na olovci. Testiraj na rubu koji se ne vidi, jer crta ostaje vidljiva. Lignin takva olovka ne mjeri.

Budi oprezan s novinskim papirom, smeđim kartonom od kutija, kutijama za jaja, jeftinim papirom za zamatanje i starim stranicama knjiga. Oni često sadrže lignin ili kiselinu. Računi od termopapira imaju drugi problem: tekst blijedi.

Smeđe nije automatski loše. Kraft papir i kraft karton za scrapbookere često se proizvode bez kiseline i bez lignina. I ovdje presuđuje etiketa.

Što učiniti s materijalom koji nije bez kiseline

Izrezak ili čestitka koja nije bez kiseline ne mora ostati izvan albuma. Ima dovoljno načina da je sigurno uvrstiš.

• Napravi kopiju. Skeniraj je i ispiši na dobrom papiru ili napravi kopiju u boji. Original čuvaj zasebno, u kutiji ili fascikli.
• Odvoji je. Stavi je u košuljicu od polipropilena, polietilena ili poliestera, nikad od PVC-a. Tako ne može dodirivati ostatak.
• Stavi sloj između. List papira bez kiseline i bez lignina između dviju stranica zaustavlja kiselinu. Tako se i u arhivima čuvaju stari spomenari.
• Matiraj fotografiju. Stavi fotografiju na mat od cardstocka bez kiseline, čvrstog jednobojnog papira koji koriste scrapbookeri. Tada je između fotografije i sumnjive podloge pufer.
• Upotrijebi sprej za deacidifikaciju. Takav sprej neutralizira kiselinu i ostavlja pufer. Lignin ne uklanja, pa papir i dalje mijenja boju, samo sporije. Najprije testiraj na kutu, jer neke tinte i boje reagiraju na njega.

Kod starog albuma koji već mijenja boju s ovim trikovima nećeš daleko stići. To traži poseban pristup, a kod vrijednih ili oštećenih komada ponekad i restauratora.

Koliko dugo traje papir bez kiseline

Točan broj godina nitko ne može dati. Poznate brojke su procjene. Dobar puferirani papir bez kiseline uz dobro čuvanje može trajati stotinama godina. Kao pravilo za trajni arhivski papir vrijedi pufer od otprilike 2 posto kalcijeva karbonata. Kiseli papir s puno lignina, s druge strane, može već unutar jednog ljudskog vijeka biti žut i krhak.

Mjesto na kojem čuvaš knjige jednako je važno kao i papir. Odaberi tamno, suho mjesto s vlagom zraka od otprilike 30 do 50 posto i temperaturom od oko 21 stupnja ili nižom, koja ne oscilira jako. Tavan, podrum ili garaža zato nisu dobro mjesto, kao ni ormar pokraj radijatora.

Album je jak koliko i njegov najslabiji dio. Ni najljepši papir bez lignina ne pomaže mnogo ako ljepilo požuti ili su košuljice od PVC-a. Želiš li biti siguran da će tvoje uspomene ostati, skeniraj i svoje stranice. Tada uvijek imaš kopiju, što god se dogodilo s papirom.