Od commonplace booka do spomenara: preteče scrapbooka

Scrapbook kakav danas poznajemo, s papirom od 30,5 × 30,5 cm i kutijom punom embellishmentsa, mlada je pojava. Ideja iza njega stara je stoljećima: prazna knjiga koju puniš onim što želiš zapamtiti. Kad prelistaš povijest, naići ćeš na cijelu obitelj takvih knjiga. Neke se još čuvaju u arhivima, a jedna vjerojatno leži na tavanu kod tvoje mame.

Commonplace book: knjiga puna pročitane mudrosti

Commonplace book osobna je bilježnica u koju skupljaš ono na što negdje naiđeš i što želiš sačuvati. Citate iz knjiga, izreke, pjesme, recepte, pisma, bilješke, ponekad tablicu ili neki račun. Naziv potječe iz klasične retorike, u kojoj su „opća mjesta“ bila stalne teme pod koje si slagao argumente i primjere.

Razlika od dnevnika je važna. Dnevnik ide po datumima i govori o tebi. Commonplace book složen je po temama i govori o onome što unosiš izvana: ljubav, vjera, politika, zdravlje ili koji god naslov sam smisliš. To je alat za pamćenje i ponovno pronalaženje.

Ta je navika stoljećima stara, a posebno je postala popularna od renesanse. U Engleskoj i drugdje takvu su knjigu vodili studenti, učenjaci i čitatelji koji su htjeli puno toga sačuvati. Neki su je vodili cijeli život. Filozof John Locke čak je opisao vlastitu metodu za slaganje i indeksiranje takve knjige, kako bi citat mogao pronaći i godinama poslije.

Kasnije su u njih ušli i izresci, crteži i sušeno cvijeće. Tu se počinje nazirati put prema scrapbooku. Tko danas vodi journal s lijepim rečenicama iz knjiga, zapravo radi točno isto.

Album amicorum: prijateljstvo na papiru

Druga važna točka je album amicorum, latinski za knjigu prijatelja. Na njemačkom se zove Stammbuch, a na starom nizozemskom i vriendenboek ili vrundboeck.

Običaj je nastao oko sredine šesnaestog stoljeća, najvjerojatnije na sveučilištu u Wittenbergu, Lutherovu gradu. Studenti su svoje učitelje i kolege molili za potpis, citat ili izreku u svojoj knjizi. Isprva se to radilo na praznim stranicama Biblije ili neke tiskane knjige. Izdavači su uočili potražnju pa su počeli tiskati knjige s dodatnim praznim stranicama, a zatim i male knjižice samo s praznim listovima.

Upis je imao stalne dijelove. Pozdrav, pjesmu ili citat, mjesto i datum, osobni moto i ime autora, često s fakultetom i rodnim mjestom. Mnogi su upisi završavali formulom koja je značila otprilike: ovo sam napisao da me se sjetiš.

Ono što često upada u oči: tekst je obično bio desno, a lijevo je bilo mjesta za sliku. Naslikani obiteljski grb, crtež perom, malo umijeće izrezivanja, kasnije i zalijepljene sličice. Tko nije znao crtati, u osamnaestom je stoljeću mogao kupiti unaprijed otisnute listiće s gravurom sveučilišnog grada ili prizorom iz studentskog života. U kasnijim su albumima bili i izvezeni rubovi, pramenovi kose i prešano cvijeće.

Studenti su putovali od sveučilišta do sveučilišta i nosili album sa sobom. Tako je postao više od uspomene. Potpis poznatog profesora služio je kao preporuka na sljedećem sveučilištu, neka vrsta popisa referenci prije nego što je taj pojam uopće postojao.

Običaj je bio posebno snažan u zemljama njemačkog govornog područja, u Nizozemskoj i Flandriji te u Skandinaviji. I u Nizozemskoj su sačuvani albumi amicorum iz šesnaestog stoljeća, s upisima na nizozemskom, francuskom i latinskom. Kraljevska knjižnica (Koninklijke Bibliotheek) u Den Haagu čuva veliku zbirku.

Od knjige prijatelja do spomenara

Krajem sedamnaestog stoljeća običaj je oslabio, ali se u osamnaestom i devetnaestom stoljeću vratio, sada i među građanstvom i ženama. Popularni su postali slobodni listovi u kutiji, tako da je više prijatelja moglo pisati u isto vrijeme. U devetnaestom je stoljeću knjiga prijatelja sve češće postajala stvar mladih žena, a kasnije djevojčica.

Odatle potječe spomenar, na nizozemskom poesiealbum. Taj je naziv, kako se često priča, veselo nesporazum. Prve su knjižice stigle iz Njemačke i na koricama imale riječ Poesie, njemački za poeziju. U Nizozemskoj su to izgovarali s „oe“ kao u riječi poes (maca), i tako je ostalo.

Obrazac ti je možda poznat. Dijete, obično djevojčica školske dobi, posuđuje svoj spomenar obitelji, prijateljicama i učiteljici. Desno ide stihić, često prepisan iz nekog drugog spomenara, s potpisom poput „za uspomenu od tvoje prijateljice“. Lijevo ide sličica, a slova se ukrašavaju.

I spomenar govori o svom vremenu. U devetnaestom stoljeću čitaš uglavnom opomene da živiš kreposno i bogobojazno. Uvući se mogla i politika, kao u njemačkim albumima iz tridesetih i četrdesetih godina. Kasnije je ton postao opušteniji i razigraniji.

Sjajne sličice i viktorijanske knjige za lijepljenje

Sličica iz spomenara ima vlastitu povijest. U devetnaestom je stoljeću litografija u boji omogućila jeftin tisak živo obojenih sličica. Anđelčići, cvijeće, djeca, životinje, ptice, leptiri. Tiskale su se na arcima i reljefno izrezivale, tako da si ih lako mogao odvojiti. U Nizozemskoj se zovu glansplaatjes ili poesieplaatjes, u Njemačkoj Glanzbilder ili Oblaten, u Danskoj glansbilleder.

Viktorijanske dame i djeca skupljali su ih u knjige za lijepljenje, zajedno s reklamnim kartama, čestitkama, izrescima iz novina i časopisa, pjesmama i receptima. Takva knjiga vrlo je blizu onome što danas zovemo scrapbookingom: ne samo pisanje, nego rezanje, slaganje i lijepljenje. S dolaskom fotografije u njima su se pojavile i fotografije, najprije u knjigama prijatelja, a kasnije u zasebnim albumima.

Lijepljenje je tada bilo prava gnjavaža s posudicom ljepila i kistom. Zato je Mark Twain, strastveni skupljač izrezaka, patentirao knjigu za lijepljenje s ljepilom koje je već bilo na stranici i koje je trebalo samo navlažiti. Postala je komercijalni uspjeh.

Grangerizing: knjiga koja raste iz svojih šavova

Pomalo zaboravljen ogranak je grangerizing, poznat i kao dodatno ilustriranje. Nazvan je po Jamesu Grangeru, engleskom svećeniku koji je u osamnaestom stoljeću objavio biografsku povijest Engleske. Čitatelji su sami tražili portrete opisanih osoba i umetali ih u knjigu.

Skupljači su od toga napravili sport. Kupovali su grafike, portrete i gravure, ponekad ih izrezivali iz drugih knjiga i davali knjigu ponovno uvezati sa svim tim dodatnim materijalom. Knjiga od jednog sveska tako je mogla narasti u niz debelih svezaka. Zbog toga je među ljubiteljima knjiga imala loš glas: za jednu takvu knjigu ponekad su se uništavale druge.

Načelo je poznato svakom scrapbookeru. Uzmeš nešto što već postoji i učiniš ga svojim dodajući slike i papir. Altered book, postojeća knjiga koju oblijepiš i oslikaš dok ne postane tvoj journal, njegov je moderni rođak.

Zašto su te knjige danas toliko vrijedne

Ono što je nekoć bila osobna uspomena, danas je izvor za povjesničare. Album amicorum pokazuje tko je koga poznavao, gdje i kada. Pomoću njega možeš pratiti studentovo putovanje Europom i vidjeti koje je profesore posjetio.

Knjige pokazuju rukopise iz svih razdoblja i kako su ljudi pisali svoje ime kad nije bila riječ o službenom dokumentu. Pokazuju koji su pjesnici i izreke bili u modi, što je ljudima bilo važno i kako su razmišljali o prijateljstvu. Od zabranjenih studentskih društava ponekad su tragovi sačuvani uglavnom u takvim albumima, katkad i u tajnom pismu.

Za spomenare i knjige za lijepljenje vrijedi isto, u manjem mjerilu. Pokazuju koje su stihiće djeca jedna drugima ostavljala, koje su se sličice mogle kupiti i što se u nekom razdoblju smatralo normalnim. Zato ih muzeji i arhivi skupljaju i najradije čuvaju u cijelosti, jer i redoslijed i sastav nešto govore.

Što možeš ponijeti za svoju knjigu

Ljepota tih preteča je u tome što pokazuju koliko se zapravo malo promijenilo. Ljudi su oduvijek htjeli zadržati ono što ih je dirnulo i podijeliti to s onima koje vole.

• Zapiši tko, gdje i kada. Ono što je tebi samo po sebi jasno, za sto godina bit će prvo što će netko htjeti znati.
• Pusti druge da pišu u tvoju knjigu. Stranica gostinjske knjige na rođendanu mali je album amicorum.
• Skupljaj i riječi. Stranica s rečenicama iz knjiga koje su te dirnule je commonplace book.
• Dobro čuvaj svoj stari spomenar: na suhom, u mraku i ne u zatvorenoj plastičnoj vrećici ili PVC omotu.

Tko je ikad napisao stihić u tuđi spomenar, stoji u dugom nizu. Taj je niz započeo jedan student u Wittenbergu koji je svog profesora zamolio za izreku.