Kako je nastao kolaž: od Picassa i Braquea do Hannah Höch

Kad u journal zalijepiš traku novina, račun i cvijet iz časopisa jedno preko drugoga, radiš nešto što se prije nešto više od sto godina smatralo malom revolucijom. Kolaž nam je danas toliko običan da zaboravljamo da ga je netko nekad napravio prvi put. Njegova je povijest iznenađujuće zabavna i daje ti nekoliko korisnih ideja za vlastite stranice.

Odakle dolazi riječ

Kolaž dolazi iz francuskoga. Glagol coller znači lijepiti, a colle je ljepilo. Sama riječ, dakle, ne kaže ništa više od: nešto zalijepljeno.

Umjetnici koji su tehniku proslavili isprva su koristili drugi izraz: papier collé, lijepljeni papir. Tek je poslije kolaž postao zajednički naziv za sve što lijepiš na podlogu, bio to papir, tkanina, fotografije ili sitni predmeti. Ako rad jasno strši u prostor, prije ćeš reći da je asamblaž.

Nadrealist Max Ernst poslije je suho primijetio da kolaž ne čini ljepilo. U tome ima istine. Nije stvar u lijepljenju, nego u onome što se dogodi kad jedno uz drugo staviš stvari koje ne idu zajedno.

Rezalo se i lijepilo već stoljećima

Picassa i Braquea često nazivaju izumiteljima kolaža, ali rezanje i lijepljenje mnogo je starije. Japanski kaligrafi već su oko 12. stoljeća pisali pjesme na listovima složenima od trganoga i obojenoga papira, ponekad sa zlatom i srebrom. U Kini se razvilo rezanje papira.

U Europi su ljudi stoljećima lijepili svašta u albume. U 18. stoljeću Engleskinja Mary Delany u sedamdeset drugoj je godini počela izrađivati botaničke „mozaike” od sićušnih komadića obojenoga papira. Napravila ih je gotovo tisuću. U 19. stoljeću viktorijanske su dame izrezivale fotografije i lijepile ih u nacrtane ili naslikane scene, desetljećima prije kubista. A valentinovske čestitke, spomenari i albumi za uspomene bili su puni izrezanih sličica.

To što se sve to dugo smatralo kućnom radinošću, a ne umjetnošću, vratit će se još malo kasnije.

Papier collé kod Picassa i Braquea

Godine 1912. u slikarstvu se nešto dogodilo. Pablo Picasso i Georges Braque tada su usko surađivali na kubizmu, načinu slikanja koji predmete rastavlja na plohe i prikazuje ih s više strana odjednom.

U proljeće 1912. Picasso je napravio malu mrtvu prirodu u koju je zalijepio komad voštanoga platna s otisnutim pleterom pruća sa sjedala stolice. Oko ovalnoga platna stavio je uže kao okvir. Pravi komad stvarnosti usred slike: to je bilo novo.

Kasnije te godine Braque je u jednoj trgovini vidio tapetu koja je oponašala drvo. Kupio je rolu, izrezao komade i zalijepio ih na crtež ugljenom zdjele s voćem i čaše. To se smatra prvim papier collé. Picasso je odmah bio oduševljen. U sljedećim su mjesecima zajedno napravili desetke takvih radova, s novinskim stranicama, etiketama, notama, cigaretnim papirom i igraćim kartama.

Zašto je to bilo tako posebno? Slikar je stvarnost uvijek oponašao bojom. Sada je na platnu bio pravi komad novina, s pravim slovima. Novinski papir bio je istodobno ploha u kompoziciji, komadić sive, i upućivanje na vijesti toga dana. Igra između onoga što nešto jest i onoga što prikazuje učinila je kolaž ozbiljnim umjetničkim oblikom.

Dada: rezanje kao prosvjed

Tijekom Prvoga svjetskog rata u Zürichu se okupila skupina umjetnika koja je htjela ismijati rat, građanski poredak i samu umjetnost. Nazvali su se Dada. Počelo je 1916. u Cabaretu Voltaire. Hans Arp pustio je da mu pomogne slučaj: bacao je komadiće papira i lijepio ih ondje gdje su pali.

Dada se brzo proširila do Berlina i ondje je kolaž postao oštriji. Umjetnici su izrezivali fotografije iz novina i časopisa i stavljali ih u novi, često gorak kontekst. To su nazvali fotomontažom. Berlinski dadaisti nisu se smatrali umjetnicima, nego monterima: ljudima koji slažu ono što već postoji.

Hannah Höch: škare kao oštar nož

Najpoznatija žena u tom krugu je Hannah Höch (1889. – 1978.). S Raoulom Hausmannom razvila je fotomontažu i smatra se jednom od njezinih izumiteljica.

Njezino najpoznatije djelo ima naslov koji je već sam po sebi kolaž: Schnitt mit dem Küchenmesser Dada durch die letzte Weimarer Bierbauchkulturepoche Deutschlands, otprilike „rez dadaističkim kuhinjskim nožem kroz posljednju weimarsku pivskotrbušnu kulturnu epohu Njemačke”. To je veliko, gusto djelo puno izrezanih glava političara, vojnika i umjetnika, a između njih su strojevi, mnoštvo ljudi i pojedinačna slova.

Upada u oči kuhinjski nož. Höch je namjerno upotrijebila kućanski motiv, a godinama je radila u jednoj izdavačkoj kući, gdje je izrađivala uzorke za ručni rad za ženske časopise. Izrezivala je iz ženskih časopisa, modnih sličica i uzoraka za vez te ih stavljala uz prikaze moći i tehnike. Tako je pokazala kako su mediji prikazivali žene i propitivala je novu ženu dvadesetih godina. Unatoč talentu, unutar Dade dobila je manje priznanja od svojih muških kolega.

Kurt Schwitters i Merz

U Hannoveru je Kurt Schwitters (1887. – 1948.) radio na svoj način. Skupljao je ono što su drugi bacali: tramvajske karte, etikete, komadiće kartona, uže, žicu, gumbe, ambalažu. Od toga je radio kolaže mirno i pažljivo složene, više poetične nego agresivne.

Svoj je rad nazvao Merz. Riječ je došla iz izrezanoga oglasa jedne banke u kojem je od riječi Kommerz ostao samo taj dio. Za Schwittersa je Merz postao više od imena. Značio je cijeli način rada: sve može biti materijal, a umjetnik mu daje novo mjesto.

Išao je sve dalje. U svojoj je kući u Hannoveru godinama gradio Merzbau, kolaž koji je prerastao u prostor kroz koji se moglo hodati. Uništen je u Drugom svjetskom ratu i danas je poznat samo s fotografija i iz rekonstrukcija.

Ako radiš junk journal od računa i ambalaže, bliže si Schwittersu nego što možda misliš.

Femmage: žene i tradicija kolaža

Sedamdesetih godina dvije američke umjetnice, Miriam Schapiro i Melissa Meyer, ponovno su pogledale tu povijest. Pitale su se zašto se kolaž počeo smatrati umjetnošću tek kad ga je napravio Picasso. Žene su stoljećima rezale, lijepile, vezle, skupljale i šile. Radile su quiltove od ostataka tkanine, spomenare, albume, valentinovske čestitke i ukrašene kutije.

Schapiro i Meyer dale su toj praksi ime: femmage. To je spoj riječi femme, žena, i nastavka iz riječi collage i montage. Opisale su ga krajem sedamdesetih u jednom eseju. Femmage spaja papir i sliku s kućnim materijalima kao što su tkanina, čipka, gumbi i bodovi te svakodnevni život čini i temom i načinom rada.

Ono što njihovu ideju čini tako snažnom: stavlja scrapericu, autoricu quiltova i ženu sa spomenarom u istu liniju s velikim imenima. Razlika nikad nije bila u tehnici, nego u tome tko je smio stvarati umjetnost.

Od umjetničkog djela do journala

Nakon Drugoga svjetskog rata kolaž se počeo koristiti posvuda: u pop-artu, u mail artu, u ilustracijama knjiga i u reklamama. S računalom su izrezati i zalijepiti kao riječi završili u svakom izborniku. Istodobno je ručno rađeni kolaž opstao, u umjetnosti i izvan nje.

Art journal i junk journal izravni su nasljednici svih tih pravaca. Radiš s pronađenim materijalom, slažeš slojeve, pokazuješ rubove, spajaš sliku i tekst. Samo što to ne visi na zidu muzeja, nego je u knjizi koju otvoriš.

Što možeš naučiti od tih umjetnika

• Koristi prave stvari. Karta, komad tapete ili kuverta govore više od njihove slike. Picassov komad voštanoga platna djeluje zato što je pravi.
• Stavi suprotnosti jednu uz drugu. Höch je spajala kućno s političkim, meko s tvrdim, i to je njezin rad činilo snažnim. Modna sličica uz kartu za vlak stvara priču.
• Pogledaj svoje smeće. Schwitters je pokazao da odbačeni materijal ima izražajnu snagu. Čuvaj kutijicu za račune, etikete i ambalažu s lijepim slovima.
• Pokaži rubove. Trgani i grubo izrezani rubovi pokazuju da je nešto zalijepljeno, i baš je u tome draž.
• Koristi riječi kao sliku. Kod kubista su pojedinačna slova i komadići novina sive plohe i istodobno tekst. Nekoliko izrezanih riječi može biti tvoj journaling.
• Razmisli o kontekstu. Slika mijenja značenje ovisno o onome što je uz nju. Prije lijepljenja najprije malo premještaj.
• Shvati svoju tradiciju ozbiljno. Ono što ti radiš za stolom sa škarama i ljepilom, žene su radile stoljećima. To nije petljanje, to je zanat.

Sutra stavi jednu uz drugu tri stvari koje nemaju nikakve veze jedna s drugom: etiketu, fotografiju, riječ iz novina. Premještaj ih dok se nešto ne dogodi. Tako je počelo i 1912.