Tko je na staroj fotografiji i kada je snimljena

Svi znaju tu kutiju. Fotografije ljudi u nedjeljnoj odjeći, vjenčanje ispred crkve, dječačić na tricikl. Nitko nikad ništa nije napisao na poleđinu, jer su tada svi to još znali. Tko je na njima i kada su snimljene, ipak se često može otkriti. Za to treba malo istraživanja, povećalo i prije svega ljudi koji se toga još sjećaju.

Kreni od obitelji i kreni sada

Najbolji izvor nije u arhivu, nego za kuhinjskim stolom. Ujaci, tete, stara susjeda: oni prepoznaju lica, kuće i prigode koje su tebi nepoznate. To znanje nestaje s njima, i to brže nego što misliš.

Nekoliko stvari olakšava takav razgovor:

• Ponesi mali svežanj, deset ili dvadeset fotografija, ne cijelu kutiju.
• Pokaži fotografije na papiru ili na tabletu na kojem možeš zumirati. Stariji ljudi nekoga često prepoznaju tek kad je lice veliko na zaslonu.
• Postavljaj otvorena pitanja. Ne samo tko je ovo, nego i: gdje je to bilo, što se slavilo, tko je mogao snimiti ovu fotografiju?
• Sve odmah zapiši, i ono u što nitko nije siguran. „Vjerojatno teta Riek, možda njezina sestra” više je nego ništa.
• Snimi razgovor ako se svi slažu. Priče koje usput isplivaju kasnije su često najvrjednije.

Pitaj i različite članove obitelji zasebno. Jedni znaju imena, drugi znaju gdje je kuća stajala. Ako si proturječe, zapiši obje verzije.

Računanje s godinama rođenja

Ako znaš tko je na fotografiji, često već imaš razdoblje. Zaručnička fotografija nekoga tko je rođen 1925. bit će otprilike iz četrdesetih godina. Dijete koje izgleda kao da ima šest godina daje prilično preciznu procjenu ako znaš godinu rođenja.

Vrijedi i obrnuto. Imaš li grupnu fotografiju na kojoj prepoznaješ jednu osobu, procijeni koliko godina izgleda da ima. To ti daje smjer za ostale ljude na fotografiji: kome iz obitelji u tom trenutku odgovaraju godine?

Vrsta fotografije puno govori

Okreni fotografiju i promotri je kao predmet. Format, karton i završna obrada mijenjali su se s vremenom, a to pomaže pri datiranju.

• Mali portreti na čvrstom kartonu, otprilike veličine posjetnice, pripadaju uglavnom drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Veći portreti na kartonu, takozvani kabinetski format, pojavili su se nešto kasnije i zadržali se do početka dvadesetog stoljeća.
• Fotografije u obliku razglednice, s poljem za adresu na poleđini, bile su popularne u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća.
• Otiske s nazubljenim rubom viđaš uglavnom oko pedesetih i šezdesetih godina.
• Kvadratne fotografije u boji s bijelim rubom i bojama koje su otišle u crveno ili narančasto često upućuju na šezdesete i sedamdesete godine.
• Na fotografijama iz druge polovice dvadesetog stoljeća na poleđini ili na rubu ponekad stoje mjesec i godina koje je otisnuo foto-laboratorij koji je razvio fotografiju. Pogledaj pažljivo, taj je tekst često vrlo sitan.

Takva obilježja daju razdoblje, a ne točan datum. Ljudi su fotografije i dugo čuvali, a stare portrete ponekad su dali ponovno otisnuti. Koristi to kao trag, zajedno sa svim ostalim.

Fotograf kao trag

Na starim studijskim portretima često stoji ime fotografa na prednjoj strani ili poleđini kartona, s mjestom i ponekad adresom. To je zlata vrijedno. Fotografi su se selili, propadali ili predavali posao drugima, a njihove su se adrese mijenjale. Ako znaš kada je fotograf radio na određenoj adresi, znaš i otprilike kada je fotografija snimljena.

Te podatke nalaziš u starim adresarima, oglasima u novinama i ponekad u popisima fotografa koje vode arhivi ili muzeji. Mjesto studija usto govori gdje je obitelj tada živjela ili bila u posjetu.

Odjeća, frizure i pozadina

Moda je poznat trag, ali budi oprezan s njom. Na selu i kod starijih ljudi moda je često kasnila godinama, a nedjeljna se odjeća dugo nosila. Odjeća ti prije daje desetljeće nego godinu.

Obrati pažnju prije svega na stvari koje su se brzo mijenjale: duljinu suknji, oblik rukava, šešire, frizure, naočale. Povećalo pomaže. Pogledaj i pozadinu. Automobili, bicikli, izlozi trgovina, ulične svjetiljke i reklamni panoi često se dobro daju datirati. Prepoznatljivu zgradu ili ulicu možeš usporediti sa starim fotografijama tog mjesta u fototeci.

Kod fotografija školskih razreda, udruga ili sportskih ekipa isplati se povećalom pregledati svako lice. Često negdje stoji ploča ili zastava s imenom ili godinom.

Arhivi i novine

Ako otprilike znaš o kome je riječ, možeš nastaviti tražiti u javnim izvorima. U Nizozemskoj su mnoge matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih digitalizirane i pretražive putem stranica kao što su WieWasWie i Open Archieven. Tako pronalaziš godine rođenja, imena braće i sestara te tko se s kim vjenčao. Novije isprave još nisu javne: rodni listovi postaju javni nakon 100 godina, vjenčani listovi nakon 75 godina, a smrtovnice nakon 50 godina.

Digitalizirane novine, kao u Delpheru, sadrže obiteljske obavijesti, zaruke, obljetnice i izvještaje udruga. Obavijest o srebrnom piru može objasniti upravo onu fotografiju koju gledaš već godinama. Ne traži samo po imenu: prepoznavanje teksta u starim novinama griješi, zato isprobaj i varijante imena ili traži po mjestu i datumu.

Ne zaboravi regionalne arhive i zavičajna društva u mjestu u kojem je tvoja obitelj živjela. Oni imaju fototeke sa starim fotografijama ulica i zgrada, a ponekad i cijele zbirke iz scrapbookova i albuma mještana. Nije sve na internetu; e-mail ili posjet često donese više nego što očekuješ.

Što tu može umjetna inteligencija

Mnogi programi i aplikacije za fotografije automatski grupiraju lica. To radi i na skenovima starih fotografija i može biti korisno: odjednom vidiš da je isti muškarac na dvanaest fotografija, u različitoj dobi. Tada samo jednom moraš otkriti tko je on.

Postoje i servisi koji uspoređuju lica na starim fotografijama s fotografijama drugih korisnika ili procjenjuju dob ili razdoblje. Shvati to kao prijedlog, a ne kao odgovor. Prepoznavanje lica griješi kod članova obitelji koji su slični, a kod starih, mutnih fotografija još i češće.

Umjetna inteligencija može fotografiju i obojiti ili izoštriti. To lijepo izgleda, ali program nadopunjuje ono što ne može vidjeti. Obojeni kaput dakle ne pokazuje pravu boju, a uglađeno lice može izgledati malo drukčije nego što je osoba izgledala. Uvijek sačuvaj izvorni sken, a obrađenu verziju koristi samo za gledanje.

Razmisli i o tome što dijeliš. Prepoznavanje lica radi s podacima o licu, a oni su osjetljivi. Fotografije obitelji koje staviš u neki internetski servis više nisu samo tvoje. Posebno kod ljudi koji su još živi, najprije pitaj je li u redu.

Ime na kraju uvijek dolazi iz nečijeg sjećanja ili s papira. Umjetna inteligencija pomaže ti tražiti, a odgovor daju obitelj i arhivi.

Zabilježi to za one koji dolaze poslije tebe

Ono što otkriješ vrijedi nešto samo ako se sačuva. Zapiši to tako da bude razumljivo i za pedeset godina.

• Na poleđinu pojedinačnih fotografija piši mekanom olovkom i laganim pritiskom, uz rub. Ne koristi kemijsku olovku ni flomaster, oni se utisnu ili razmažu.
• Zapiši tko je na fotografiji slijeva nadesno, punim imenima, mjesto, godinu ili razdoblje te kako to znaš: „prema ujaku Henku” ili „procijenjeno po odjeći”.
• Za veće zbirke napravi jednostavan popis, s brojem za svaku fotografiju, tko je na njoj, datumom, fotografom i izvorom svojih podataka.
• Čuvaj zbirku redoslijedom kojim si je dobio ili zapiši taj redoslijed. I sam redoslijed može nešto značiti.

Ako skeniraš fotografije, skeniraj i poleđinu te upiši imena u naziv datoteke ili u opis datoteke. Želiš li ih čuvati i dijeliti s obitelji, aplikacija kao što je Scrappd može držati skenove zajedno s pričama na jednoj polici.

Na kraju, u albumu ili scrapbooku jednostavno napiši imena ispod fotografija, svojim rukopisom. Upravo je to nedostajalo fotografijama u onoj kutiji.